PREMINUO ČARLS SIMIĆ


Svetska poezija ostala je bez jednog od najvećih stvaralaca. Američki pesnik srpskog porekla Čarls Simić umro je u 85. godini, saznaje nezvanično iz pesničkih krugova sajt Kultura 381.
Iako u trenutku pisanja ovog teksta nema službene potvrde ove svakako tragične vesti, prema više međunarodnih izvora koje smo uspeli da kontaktiramo dobili smo informaciju da veliki poeta više nije sa nama.
Čovek koji je ostavio jedan od najjačih tragova u svetskoj poeziji rođen je 1938. godine u Beogradu kao Dejan Simić. Iz naše zemlje emigrirao je s porodicom kao mladić najpre u Pariz 1952, a potom, nakon godinu dana u Njujork.
Poeziju je, ponet rimama Vitmena, Dikinsonove i Volasa, počeo da piše kao srednjoškolac da bi se svideo devojkama. Barem je tako priznao u jednom intervjuu. Ipak, svoje rane radove je uništio nakon dvogodišnjeg boravka u vojsci, da bi prvu zbirku objavio tek sa 29 godina (Šta kaže trava).
Svoje pisanje je usavršio do te mere da su književni kritičari opisivali njegove stihove kao “precizno konstruisane kineske slagalice”.
Mi smo uobražene i glupe budale koje uništavaju ovu planetu
u svemiru gde živimo, pa se zato Majka Priroda
rešila da nas kazni i malo proredi (intervju za nova.rs)
Dugujemo mu večnu zahvalnost ne samo zbog njegovih genijalnih stihova, već i zbog toga što je prevodio Vaska Popu, Ivana Lalića, Milorada Pavića, Radmilu Lazić, Novicu Tadića i sačinio antologiju srpske poezije Konj ima šest nogu.
Dve godine za redom bio je finalista u selekciji za Pulicerovu nagradu (1986 i 1987, zahvaljujući dotadašnjem opusu, ali i sveže objavljenoj zbirci Bluz koji se ne završava. Pulicerova nagrada mu je konačno dodeljena za za zbirku Svet se ne završava 1990. godine.
Ne znam kada sam prestao da sanjam na srpskom,
valjda kad sam služio američku vojsku kao vojni policajac.
(intervju za nova.rs)
Uz Pulicera, Simić je bio u najužem izboru za Nacionalnu nagradu Amerike za pesništvo, dobio je nagradu Grifin 2005, dve godine kasnije nagrade Volas Stivens i Poetski laureat. Osim niza američkih nagrada dobio je i Međunarodnu literarnu nagradu Zbignjev Herbert 2014, Nagradu Makarturove fondacije, nagradu Edgar Alan Po, nagradila ga je i Kongresna biblioteka u Vašingtonu, a osvojio je i niz regionalnih nagrada, od kojih je svakako najvažnije priznanje Struških večeri poezije.
Iza sebe je ostavio 25 knjiga pesama, 11 knjiga proze i 14 knjiga prevoda.