JELENA ĆUSLOVIĆ: Pišem treći roman

S obzirom na to da u Srbiji u ovom trenutku postoji oko 500 aktivnih izdavačkih kuća, od kojih pojedine izbacuju stotine naslova svake godine, pravi je uspeh ako, među hiljadama novih knjiga i autora, „zapadnete“ čitaocima za oči. Upravo to je pošlo Jeleni Ćuslović, spisateljici i prevodiocu.

Jedna od retkih knjiga koja je uspela da preživi u hiperprodukciji srpske spisateljske scene je njen roman „Oči“. Taj roman doživeo je istu sudbinu kao i zbirka priča „Snovi za budne“ – prva knjiga ove večito nasmejane žene. Preživeo je. I danas ga rado čitaju, citiraju, prenose, komentarišu.

Pre nekoliko dana Jelena Ćuslović je na svom Fejsbuk profilu napisala „Uželela sam se svoje knjige“… Da li znaš koliko su se čitaoci uželeli Jelene Ćuslović?

Nasmejao si me ovim pitanjem…

Zbog čega misliš da se iko uželeo? Zbog toga što me nema kao nekada? Hm, kavaljerski si pitanje postavio indirektno.

Manje sam prisutna jer je moj život nedavno krenuo nekom novom stazom, pre svega mislim na posao, a vaspitana sam da uvek i u svemu dajem svoj maksimum. Kada se čoveku promene prioriteti, to na tren izgleda kao da je izgubio ravnotežu, treba mu vremena da je ponovo uspostavi.

Dok pišem, okrutno seciram svoj život, analiziram sve što mi se dešava, kako se osećam, a u tome, bez obzira na ishod, ne mogu da se pohvalim da svaki put uživam, pa ponekad svesno izbegavam i odlažem jer mi oduzima dosta energije.

O svojoj poeziji ne govorim jer mi nije jasno kako nastaje. Taj poetični deo mene stupa na scenu uglavnom noću i sve se odigra vrlo brzo, pesma se samo… desi.

Koliko si se plašila one stare izdavačke priče da je prva knjiga najlakša za pisanje, a druga – najteža? Da li je zaista toliko teško bilo napisati „Oči“?

Ako svoj posao i talenat uzimate za ozbiljno, onda vam je svaki zadatak zahtevan, kao i realizacija ideje.

Ne postoje lake i teške knjige za pisanje. Sve su teške, najteže, a razlozi su različiti. Pisac koji u svom opusu ima nekoliko knjiga, možda i neku nagrađenu, on jednostavnije uočava u rukopisu šta je višak ili čemu treba da se posveti.

Takođe verujem da ako u osnovi svake leži želja za pisanjem, a ne potreba da se ispoštuju nečija očekivanja, ritam pisanja i slično, svaka ponaosob jednake muke stvara, isto se i voli, kao deca.

Koliko si se plašila one stare izdavačke priče da je prva knjiga najlakša za pisanje, a druga – najteža?

Čini mi se da sam iznenadila u toj meri da je, za razliku od prve knjige, druga ostavila utisak upravo zbog teme.

Neprestano dobijam pitanja u vezi sa nastajanjem romana. Slepi i slabovidi ljudi koje sam u međuvremenu upoznala nikako ne mogu da prihvate činjenicu da je knjigu napisala osoba koja vidi, što je za mene najveći kompliment.

Roman koji si objavila 2018. iznenadio je mnoge svojom temom – ljubavnim odnosom dvoje ljudi od kojih je jedno u ulozi učitelja, dok je ono drugo u ulozi učenika, sa velikim ograničenjem – slepilom. Da li će treća knjiga iz tvog pera biti ponovo povratak na kratku formu ili ćeš se otisnuti ponovo u bespuća nekog vanvremenog romana?

Dušan i Olga (protagonisti romana „Oči“, op. aut.), iako u početku imaju jasno definisane uloge, do kraja ih u potpunosti menjaju. Kao i u ljubavi.

A treća knjiga… O njoj još uvek ne razmišljam, samo je pišem. Piše i ona mene, rekla bih. Nadam se da se nećemo obe izgubiti u tom bespuću koje spominješ; knjiga bi se za povratak i bez mene snašla, ja bez nje ne bih. Sigurna sam.

Nedavno si iznenadila veliki broj svojih pratilaca informacijom da si napisala tekst za jednu od pesama koje će biti izvođene na Beoviziji. Ipak, mora se reći da nisu u pitanju „lake note“ niti da je pesma naivna.

Taj projekat je zaista bio u stilu “hajde da probamo“. Ispostavilo se kao sjajna ideja. Izuzetno me raduje sve što se dešava u vezi sa tim i drago mi je što moji tekstovi polako dobijaju i muzičko ruho.

Članovi EJO benda su sjajni muzičari i srećna sam što će se na ovaj način veliki broj ljudi upoznati sa njihovim radom.

Tvoja poezija je spisateljski segment o kom najmanje govoriš, a zapravo mnogi smatraju da si upravo u stihovima najjača. Tvoje pesme objavljivane su i nagrađivane. Da li je spremna zbirka pesama?

O svojoj poeziji ne govorim jer mi nije jasno kako nastaje. Taj poetični deo mene stupa na scenu uglavnom noću i sve se odigra vrlo brzo, pesma se samo… desi.

Takođe, zbunjuje me zbog čega ih uporno pišem u muškom rodu. Pokušala sam da promenim. Ne ide. Ne dopada mi se. Kad mene moja poezija zbunjuje, kako mogu o njoj s drugima da razgovaram, zar ne?

Znaš, sad mi pade na pamet refren pesme “The Gambler“, Kenija Rodžersa – novac se ne broji za stolom dok je igra u toku.

Ja se još uvek poigravam svojim rečima, svojim osećanjima, za ostalo ima vremena. I ako treba, desiće se.

Jedini priručnik koji nam je danas svima potreban je kako da se u desetak koraka vratimo prirodi, saveti kako da zamolimo prirodu da nam oprosti. Svi ostali saveti su nebitni.

Nakon „Snova za budne“ i romana „Oči“ pojavio se jedan broj medijskih poslenika koji su tvom izdavaču zamerili što nisu tvoj roman prijavili za izbor za Ninovu nagradu. Kakav je tvoj stav prema književnim nagradama u našoj zemlji?

Sa ove vremenske distance više nemam stav. Volela bih da, a to sam jednom prilikom napisala javno, kao komentar, svako radi svoj posao. U tom slučaju, na piscima je da pišu.

Srpska književna scena je sve opterećenija, a Laguna najavljuje objavljivanje knjige – priručnika u kojoj će biti otkrivene „tajne pisanja bestselera“… Kakav bi tvoj savet bio onima koji se spremaju da pišu?

Nemam ništa protiv objavljivanja takvog priručnika iako ne vidim da sve veći broj knjiga iz psihologije značajno utiče na smanjenje broja depresivnih ljudi, nažalost.

Nude nam se knjige za sve, a ljudi nikad tužniji, otuđeni jedni od drugih, pa i od članova porodice sa kojima žive.

Jedini priručnik koji nam je danas svima potreban je kako da se u desetak koraka vratimo prirodi, saveti kako da zamolimo prirodu da nam oprosti. Svi ostali saveti su nebitni.

O AUTORU