ANALIZA: RATKO KOJI SVIRA KRATKO

I danas  se iza Mladićevog lika, kafanskih pesama i ikonografije kriju svi oni koji brane neke druge interese, svoje lične. A ne interese Mladića kao heroja ili kao zločinca poraženog prvo u borbi, na pregovaračkom stolu i na kraju  na zidovima Beograda gde njegov lik služi za besmislenu podelu kako bi se pljačka naroda Srbije neometano nastavila.

PIŠE: Adam PAKAI
FOTO: Privatna arhiva 

“Ja sam  Ratko koji svira kratko, plati druže da sviramo duže“. Započeti tekst o liku  i delu najcrtanijeg srpskog generala stihom (“mitske”) kafanske pesme je jedini način da se  razjasni aktuelna situacija.

Mit o Ratku Mladiću u današnjoj Srbiji konačno propada i nestaje jer njega čuva Aleksandar Vučić. Isti onaj koji je čuvao Jugoslaviju, Krajinu, Bosnu, Kosovo…šta god je Vučić čuvao propalo je i nestalo.

(NE)DOSTUPNA BIOGRAFIJA

Profesionalna biografija mitološkog generala započela je u Titovoj vojsci i njegovom vremenu kao što je i sve što se danas raspada, otima i krade nastalo u tom vremenu.

Javno dostupni dosije generala u više navrata je javno objavljivan i sklanjan sa interneta pa docrtan – baš kao murali na Vračaru.

Jugoslavija se ne bi ni raspala da vojska koja je imala zadatak da je štiti nije bila takva kakva je bila.

Obrnuta logika kojom je vojska godinama vodila dovela je do toga da se nakon albanske pobune, na najrovitijem području formira „kazeni“,  Prištinski korpus. Vojska je u ovaj korpus po svedočenju načelnika Generalštaba slala ljude po kazni: kako oficire, tako i regrute.

Ratko Mladić je po toj logici zbog više izgreda vezanih za alkohol prvo uklonjen sa nastavnih zadataka u Skoplju (gde je počeo karijeru kao potporučnik), a kasnije premešten u kasarnu 39. pešadijske brigade u Štipu.

Štip je u tom trenutku imao prilično heterogenu nacionalnu sliku i kasarna izmeštena  iz Skoplja i smeštena u ovom nacionalnom okruženju donekle je imala bolju kontraobaveštajnu poziciju od većine makedonskih gradova na zapadu, gde su Albanci bili značajno brojniji.

Pozicioniranje ove jedinice vojske strateški gledano nije bilo loše, samo je ideja da ta jedinica bude „kaznena“ bila potpuno pogrešna. Baš kao i ideja o nagrađivanju generalske dece službovanjem u Beogradu, Zagrebu, ili Novom Sadu, dok se “najgori” šalju kao topovsko meso tamo gde vatra može da se zapali svakog trenutka.

TO JE INAČE PRIČA O JNA, A NE O MLADIĆU 

Stigmatizacija unutar sistema i kažnjavanje zaduženjima svakako nije moglo da stimuliše Mladića da Jugoslaviju čuva kao „zenicu oka svoga“.

Zbog toga je izbijanje oružanog sukoba koje je ozbljne razmere dobilo tek 1991. Mladića zateklo u Prištinskom korpusu na mestu pomoćnika komandata.

Ovaj korpus imao je isključivo operativnu, terensku namenu, odluke nije donosio, za njih se nije pitao već je samo sprovodio na terenu, očekujući da oružani sukob započne baš na tom mestu zbog pojedinačnih oružanih incidenata koji počinju od 1986.

Ratko Mladić napušta vojnu službu i odlazi u Bosnu,  najverovatnije po komandi obaveštajnih struktura JNA.

U trenutku raspada država i raspada vojske, visokog stepena dezertiranja, preuzimanja vojne tehnike i objekata logika ovakvih veza je bila jasna doktrina: oficir rođen u Bosni, sistemski stigmatizovan i korišćen na rizičnom području idelan je za komandata vojske koja nastaje na praktično novom ratištu.

On ima obrazovanje, iskustvo, nema poverenje u matičnu vojsku i državu zbog svega što je u njoj prošao.

Mladić i Karadžić; oficir i psihijatar

Ideja da psihijatar – pesnik ima svoju vojsku nadopunjena je idejom da ta vojska ima vrhovnog komandata koji dolazi kao dobrovoljac iz neke druge vojske sa istorijom boemskog alkoholizma.

Tako i danas internetom kruže slike generala koji naginje rakiju iz flaše i to baš kod onih koji su sledbenici mita o njemu! On je General! Heroj!!! Šta će njemu čaša!

Rat u Bosni nije bio karikatura rata u smislu tragedije koju je doneo, ali sa aspekta političkog i vojnog vođstva bio improvizacija i sramota nemerljiva u Srpskoj vojnoj istoriji koju bi vojvode Mišić, Putnik i Stepanović teško podneli. Bosnom su orgijale paravojne formacije sa svih strana, od “Gorenje revolucionara” koji su u taj sukob ušli zbog bele tehnike, do pijanih beogradskih “patriotskih” kvazi-boema kojima je predsednik – psihijatar recitovao pesme pored topova dok pucaju na opkoljeni grad pun civila.

ISTORIJA MITOLOGIJE

Na Avali, na mestu spomenika neznanog junaka nalazi se ogroman mauzolej – spomen srpskom herojstvu u ratovima.

Najokoreliji sledbenici Mladićeve mitologije Mladića ovaj spomenik preziru jer su se tamo slikali komunistički dikatatori, Tito i Milošević.

Skoro niko od njih ne zna da je mauzolej napravio zapravo kralj Aleksandar na mestu istorijskog grada Žrnova. Još manje znaju da je spomenik podignut na mestu plitkog groba gde je sa puškom većom od njega, sahranjen nejaki, srpski dečak-heroj koji je branio Beograd u Prvom svetskom ratu. Sahranili su ga neprijatelji: nemački vojnici, poštujući njegovo herojstvo i žrtvu.

Na mestu gde se Ratko Mladić svojevremeno šetao dok je bio u Beogradu, tamo gde je trim staza kojom je trčao Ivan Stambolić, nalazi se spomenik Srpskim herojima iz Prvog svetskog rata čiju je gradnju naredio Fon Makenzen 1915 godine.

Na tom mestu je 36 srpskih vojnika, uz dva Engleza i jednog Francuz dva dana i dve noći uspelo da zadrži 208 Pruski  rezervni pešadijski puk! Za neupućene  u vojne formacije to je od 2.000 do 4.500 ljudi!

To herojstvo rasitnjeno je za video i belu tehniku sa ratišta u bivšoj Jugoslaviji. A Ratko Mladić je engleske i francuske vojnike vezivao za mostove u vreme napada u Bosni.

Nisu Nemci podigli taj spomenik srpskim vojnicima na svom groblju  da bi ih se sećali Srbi! Oni tada nisu ni planirali da iz Srbije odu! Podigli su ga da bi te vojnike pamtili oni.

SMRT GENERALSKE ĆERKE

Mladić sa suprugom i ćerkom Anom

Ime Ratka Mladića u kontekstu (ratne) tragedije najčešće je povezano sa Srebrenicom i ratnim zverstvima koja su se desila na tom prostoru sa obe strane. Bilo da su  u pitanju oružane provokacije ili nasedanje na njih.

Tragedija  u njegovom slučaju je smrt ćerke Ane Mladić, studentkinje medicine sa kojom je imao posebnu vezu. Ova veza je možda i najnormalnija koju je imao u životu.

Njegova ćerka je zvanično izvršila samoubistvo u porodičnoj kući u kojoj su se u tom trenutku nalazile njena majka i brat.

Forenzički dokazi dok samoubistva su manjkavi, istraga vojnog tužilastva obustavljena je po neposrednom naređenju samog Ratka Mladića a ostala je njegova tvrdnja da je poginula od “srpske ruke”.

Po prvobitnom zapisniku vojne istrage Ana Mladić je izvršila samoubistvo ostavljajući oproštajno pismo tako da su insinuacie o ubistu priličo sporne. Po prvom zapisniku u čijem je delu postojala i fotokopija spornog pisma ona je okrivila Ratka Mladića za smrt svog dečka – Dragana koji je poginuo na ratištu.

U očevoj radnoj sobi našla je dopis kojim on direktno nalaže njegovu mobilizaciju i vojni raspored na poziciju na kojoj je poginuo. Mladić je nakon dolaska kući izbacio istražitelje, obustavio istragu, Anu su za sahranu pripremili tehničari po službenoj dužnosti a Mladić je insistirao da je on lično, sam našminka.

Svedočenja o ovoj tragediji su medijski eksponirana, secirana i preuvličavana u zavisnosti ko je interpretora događaj, sledbenici Ratka Mladića ili njegovi kritičari.

Sam  Mladić je tvrdio da se radi o  ubistvu koje je deo zavere protiv njega.

Bilo koja od dve istine u opticaju podjednako su tragične i otvaraju nebrojena pitanja:

Gde je bilo neposredno obezbeđenje? Gde  su bili ostali ukućani? Šta se i kako desilo u domu čoveka čija je lična bezbednost kao i bezbednost porodice jedno od najosteljivih pitanja bezbednosti u tom trenutku? Kakav je to rat ili država? Ko je kontrolisao bezbednost transporta civila iz ratom ugroženog područja ako nisu kontrolisali bezbednost porodice načelnika generalštaba u ratnim uslovima?

Smrt ćerke trajno je promenila Ratka Mladića.  Posledice ovakvih tragedija su nesagledive. On je nažalost tada ostao talac situacije u kojoj se profesionalno nalazio.

Osim što nije zamenjen na čelu ratnog generalštaba, poraze je trpeo u pregovorima političara koji su neuspešno branili njegove vojne pozicije i činjenici da je postao piun sistema koji je u tom haosu nastao.

Verovatno je njegovo posleratno skrivanje bila posedica talačke situacije a ne njegov lični izbor. Teško je moguće da bi  vojnik koji je na taj  način izgubio ćerku, izgubio rat  proveo skoro celu deceniju u zbegu krijući se od institucije Haškog Tribunala. U njemu je već sve bilo ubijeno kada je u taj zbeg krenuo.

PRATI NOVAC – NAĐI BEGUNCA

Sistem obezbeđanja koji ga je štitio kreirao je Geza Fekete, tadašnji načelik KOS-a i njegova suštinska moć svodila se na izvore finansiranja.

Za razliku od Radovana Karadžića koji je napušten morao sam da se izdržava pod drugim imenom, Ratko Mladić imao je izmešten sistem finansiranja svog skrivanja.

Mladić, Valgren i Morion 1993.

Bile su to male firme, koje su pojedinci, uglavnom izbeglice iz Bosne napravile u Srbiji uz podršku vojske. Te firme su bile profitne kategorije koje su deo svoje zarade izdvajale za troškove skrivanja često nemajući jasnu predstavu gde novac ide.

Kasnija represija kojom je njegova porodica postala izložena ekonomskom pritisku  bila je potpno besmislen postupak države.

On i njegovo obezbeđenje nisu zavisili od porodice jer je Fekete bio svestan ko će i kako voditi poteru za Mladićem nakon pada Miloševića.

U neposrednoj blizini Sombora na tromeđi Hrvatske, Srbije i Mađarske nalazi se selo Kupusina koje je karakteristično po tome što ga naseljavaju isključivo Mađari.

Postoji vic koji kaže da se Ratko Mladić skrivao baš u Kupusini jer nema Srba da ga izdaju.

Mladić nije izdat! On se predao sam, kada mu je zdravlje bilo do te mere narušeno da mu je bila potrebna konstantna medicinska pomoć.

Njegovo zdravstveno stanje bilo je do te mere narušeno nakon tri moždana udara, da je u kuću svojih rođaka u Lazarevu došao sa kesom lekova koji su ga održavali u životu.

Da se razumemo: dušmani u njegovom slučaju nisu bili oni koji su ga hapsilli već oni koji su ga sakrivali praveći  za sebe Anti-haški lobi kao zaklon za svoje političko-finansijske malverzacije.

Među njima se nalazi i sadašnji čuvar murala Ratka Mladića, Aleksandar Vučić, koji je na ikonografiji ovog generala gradio svoju političku karijeru ali i Milorad Dodik iz Laktaša koji je u vreme rata (1993-94) švercovao naftu i cigarete iz Mađarske za Bosnu trgujući dozvolama za “humanitarni uvoz”.

Rat kao i progon Ratka Mladića više se isplatio svima ostalima nego njemu.

I danas  se iza njegovog lika, kafanskih pesama i ikonografije kriju svi oni koji brane neke druge interese, svoje lične. A ne Mladića kao heroja ili kao zločinca, kao oca tragične sudbine ili vojskovođu poraženog prvo u borbi, na pregovaračkom stolu i na kraju  na zidovima Beograda gde njegov lik služi za besmislenu podelu kako bi se pljačka naroda Srbije neometano nastavila.

 

O AUTORU